Terapija zračenjem je jedna od metoda koje se koriste u tretmanu malignih bolesti. Ova metoda podrazumeva izlaganje tela, odnosno dela tela radioaktivnim zracima. Zračenje dovodi do oštećenja genetskog materijala malignih ćelija, i na taj način prestaje razmnožavanje i dolazi do njihove smrti.
Već dugo je poznato da zračna terapija može neznatno povećati rizik za nastanak drugog karcinoma. To je rizik o kome lekari moraju da vode računa prilikom donošenja odluke o izboru terapije i ukupnom broju ponavljanja ciklusa zračne terapije.
Zračna terapija i leukemija
Većina leukemija, uključujući akutnu i hroničnu mijeloidnu i akutnu limfoblastnu leukemiju, mogu biti uzrokovane ranijem izlaganju radioaktivnom zračenju. Mijelodisplazni sindrom takođe može biti povezan sa ranije sprovedenom zračnom terapijom. Većina ovih karcinoma nastaje u periodu od 5-9 godina nakon zračenja. Nakon ovog perioda, progresivno opada rizik od nastanka sekundarnog karcinoma. Primećeno je da rizik od nastanka leukemije nije povezan sa uzrastom osobe u trenutku sprovođenja zračenja.
Zračna terapija i solidni tumori
Za razliku od leukemije, solidnim tumorima je potrebno više vremena da se razviju. Većina ovih tumora javlja se nakon 10 ili više godina od izlaganja zračenju. Uticaj zračne terapije na povećanje rizika od nastanka karcinoma zavise od doze zračenja, tretiranog dela tela i uzrasta osobe u trenutku zračenja. Karcinomi koji nastaju kao posledica zračenja obično se javljaju na mestu ili u okolini regije koja je u prošlosti bila izložena terapiji zračenjem. Karcinom dojke češće se javlja kod osoba koje su u ranoj mladosti lečene zračnom terapijom.
Postoje I drugi faktori koji mogu da utiču na razvoj karcinoma kod osoba koje su nekada lečene zračnom terapijom. Npr., pušenje značajno povećava rizik od ponovnog nastanka karcinoma pluća kod osoba koje su lečene zračenjem. S’ druge strane, rana menopauza izazvana hemoterapijom može smanjiti rizik od karcinoma dojke nakon zračenja.
U većini slučajeva, korist zračne terapije u tretmanu nadmašuje potencijalni rizik od nastanka sekundarnog karcinoma. Međutim, kako rizik ipak postoji, izbor metoda lečenja se individualno prilagođava svakom pacijentu, u zavisnosti od vrste karcinoma, stadijuma razvoja, kao i opšteg zdravstvenog stanja i postojanja udruženih bolesti.
Postojanje rizika ne znači da će do razvoja karcinoma sigurno doći, ali ukazuje na značaj praćenja pacijenata i nakon proglašavanja “izlečenja”, kako se ne bi prevideo nastanak sekundarnog karcinoma.
