Posts

hirurgijaIako rak bubrega nije među najčešćim malignim bolestima, stopa oboljevanja od ove bolesti raste. Najčešće se radi o tumoru bubrežnih ćelija, koji čini svega 2 do 3 % malignih bolesti. Karcinom bubrežnih ćelija čini gotovo 90% svih malignih tumora bubrega i to je najčešći tumor bubrega. Zahvaljujući sve češćoj upotrebi savremenih dijagnostičkih sredstava, ultrazvuka i kompjuterizovane tomografije povećava se broj slučajno otkrivenih tumora bubrega i tada se uglavnom radi o manjim tumorima.
U velikom broju slučajeva tumora bubrega, neophodno je da se uradi radikalna nefrektomija (odstranjenje kompletnog tkiva bubrega sa okolnim žlezdama). Na zapadu se ovakva intervencija sve češće izvodi laparaskopski i takva intervencija nosi manji rizik od komplikacija u poređenju sa klasičnom, otvorenom operacijom.
Postoje neke situacije kada se ne otklanja bubreg u celosti već se radi delimična nefrektomija koja može da se izvede kao otvorena ili kao laparaskopska operacija, u zavisnosti od iskustva i veštine hirurga. Operativno lečenje kod ove vrste pacijenata nosi značajno manju smrtnost od ove bolesti u odnosu na nehirurške metode. Ovo ne važi baš za sve pacijente, naročito ne za one starije od 75 godina.
Analize pokazuju da posle laparaskopske operacije pacijenti ostaju kraće u bolnici, imaju manju potrebu za analgeticima, oporavak je znatno kraći, tokom same operacije se gubi znatno manje krvi i samo trajanje operacije kraće traje. Istina je da vreme trajanja operacije zavisi najviše od iskustva hirurga i ono se skraćuje sa iskustvom koje hirurg ima u obavljanju laparaskopskih operacija.
Iako nema dovoljno dostupnih i kvalitetnih podataka da bi se doneli kvalitetni zaključci u vezi sa smrtnošću i sa ishodom lečenja  malignih tumora krioablacijom i radiofrekventnom ablacijom, metodama kojima se čuva najviše tkivo bubrega, u nekim slučajevima su ove metode najpogodnije. One su posebno indikovane kod starijih pacijenata i kod onih koji imaju udružene bolesti, koje komplikuju intervenciju.
U slučaju širenja bolesti i pojave metastaza, osim sistemske terapije, doktorima je i dalje na raspolaganju nefrektomija kao opcija lečenja. Sistemska terapija uključuje pre svega hemioterapiju i imunoterapiju, kao ciljne terapije lekovima koje deluju na specifične receptore u telu i na taj način kontrolišu bolest.
Citoreduktivna nefrektomija u kombinaciji sa interferonom alfa poboljšava preživljavanje pacijenata koji imaju metastatski bubrežni karcinom. Ovom terapijom se poboljšava preživljavanje i odlaže se sistemska terapija. Uz to koristi se radio terapija kod pacijenata sa metastazama na kostima i u mozgu i ona daje pre svega olakšavanje tegoba.
Doktori nisu sigurni šta uzrokuje rak bubrega, ali upozoravaju na određene faktore rizika – pre svega pušenje, gojaznost i povišen krvni pritisak. Oni koji imaju najbliže srodnike sa rakom bubrega, takođe imaju povišen rizik. I brojni drugi faktori se spominju kao povezani sa višim rizikom od bolesti, ali za to nema zvaničnih potvrda. To uključuje loše navike u ishrani, ili povremenu izloženost specifičnim kancerogenima, ali rezultati u literaturi su nedovoljni za jasne zaključke. Recimo, umereno konzumiranje alkohola izgleda ima zaštitni efekat ali nije poznato na koji način, a najefikasnija prevencija izbegavanje pušenja i smanjenje gojaznosti.

Bubreg

Wilms-ov tumor je redak oblik raka bubrega koji najčešće pogađa decu, njegov naziv je nefroblastom. Ovaj tumor je najčešći tumor bubrega kod dece, uglavnom se javlja između 3 i 4 godine života, da bi u 5 godini njegova učestalost znatno opala.

Wilms-ov tumor se uglavnom javlja na jednom bubregu mada se može naći na oba bubrega istovremeno.

Pretpostavlja se da Wilms-ov tumor nastaje zbog greške na pojedinim genima koji kontrolišu razvoj genitouretralnog trakta, jer se često sa postojanjem ovog tumora nalaze i udružene anomalije poput nespuštenih testisa, potkovičastog bubrega, hipospadije, epispadije… Postoje pretpostavke i o dejstvu pojedinih faktora iz spoljašnje sredine, ali ove prepostavke nisu definitivno dokazane.

Savremena dijagnostika i lečenje Wilmsovog tumora poboljšava izglede za ozdravljenje i preživljavanje kod dece.

Wilms-ov tumor često ne daje simptome i dete može izgledati zdravo. Simptomi koji se javljaju nisu specifični za ovaj tumor i često mogu biti izazvani nečim drugim. Mogu se javiti krv u mokraći, urinarne infekcije, bol u stomaku, tumorska masa u stomaku koja se napipava, groznica sa temperaturom.

Dijagnoza Wilmsovog tumora. Potrebno je načiniti ultrazvučni pregled trbuha koji definitivno pokazuje oblik, veličinu i lokalizaciju tumora. Laboratorijski nalazi nisu specifični, a nekada je potrebno načiniti i gensku analizu (genska analiza je veoma bitna jer pojedini genski poremećaji se moraju agresivnije tretirati hemioterapijom, jer im je prognoza nepovoljnija).Kao dopuna koriste se skener (kompjuterizovana tomografija) i nuklearna magnetna rezonanca. Definitivna dijagnoza se postavlja samo na osnovu histopatološkog nalaza dobijenog u toku, ili nakon operativnog lečenja.

Lečenje. Terapija je hirurška i podrazumeva odstranjivanje zahvaćenog bubrega i udruženih limfnih žlezda (nefrektomija).

Tokom operacije se vrši pregled i bubrega sa druge strane da bi se isključilo eventualno postojanje obostrane bolesti.

Nakon operativnog lečenja primenjuje se hemioterapija. Sve se više koristi i adjuvantna radijaciona terapija. Nakon terapije, neophodni su redovni pregledi, zbog mogućeg ponovnog javljanja tumora i eventualno prisutnih metastaza, naročito u plućnom tkivu.