benigni tumor pleure

Pleura (plućna maramica) je formacija koja obavija pluća. Sastoji se iz dva lista (parijetalnog i visceralnog) koji grade pleuralni prostor u kom se nalazi pleuralna tečnost.Tumori pleure se razvijaju u pleuralnom prostoru. Dele se na benigne I maligne. Maligni tumori pleure mogu biti primarni i sekundarni. Najčešći primarni tumor pleure je maligni difuzni mezoteliom – njegov nastanak se povezuje sa azbestozom. Tumori drugih organa mogu metastazirati u pleuru I one su znatno češće tumorske promene na pleuri. Najčešći primarni tumor koji daje metastaze u pleuru je tumor pluća. Maligne ćelije do pleure dospevaju krvotokom, limfotokom ili direktnom invazijom.

U plućnoj maramici (pleuri) mogu se razviti I benigni I maligni tumori koji ne nastaju kao posledica azbestoze. Najčešći benigni tumor je solitarni fibrozni tumor. On čini 78% – 88% ne-mezotelijalnih tumora pleure I znatno se ređe javlja od mezotelijalnih tumora pleure.

Benigni fibrozni tumori pleure su znatno češći kod žena nego kod muškaraca I u najvećem broju slučajeva se dijagnostikuju kod osoba između 50-te I 60-te godine života.

Uzrok nastanka benignog fibroznog tumora pleura je nepoznat. Azbest I duvanski dim ne smatraju se uzročnicima ovog tumora.

Benigni fibrozni tumor pleure često ne daje nikakve simptome, čak i kad dostigne veličinu od oko 40 cm. Neki bolesnici mogu imati sledeće simptome:

  • Bolove u grudima
  • Uporan kašalj
  • Kratak dah

Benigni fibrozni tumori pleure dijagnostikuju se rendgenskim snimkom ili skenerom pluća. Kad se otkrije promena u plućima neophodna je biopsija mase i histološki pregled uzorka kako bi se potvrdilo da li se radi o benignoj ili malignoj promeni.

Tretman benignog fibroznog tumora pleure je hiruški, jer je ovaj tumor potencijalno maligni. U najvećem broju slučajeva to je i definitivan tretman, dok su recidivi mogući u 8% slučajeva i oni se uspešno tretiraju ponovnom operacijom.

Sve ćelije u organizmu rastu i razmnožavaju se da bi zamenile stare i oštećene ćelije. Ovaj rast je strogo kontrolisan i kada se prozvede dovoljan broj ćelija za zamenu starih, normalne ćelije prestaju da se dele. Tumori nastaju kada ovaj proces ima grešku i ćelije nastavljaju da se nekontrolisano umnožavaju. Razlika između benignih i malignih tumora je to što se benigni ne šire na druge telove tela tj. ne metastaziraju, niti napadaju okolna tkiva. Maligni tumori rastu nekontrolisano i napadaju i oštećuju druga tkiva oko njih. šire se i na udaljene delove tela, najčešće putem krvotoka ili preko limfnog sistema.
Najčešći oblik tumora nadbubrežne žlezde je benigni tumor koji se zove nadbubrežni adenom. Ovi tumori uglavnom ne stvaraju tegobe i ne trebaju da se leče. Obično se otkrivaju na CT snimku načinjenom iz nekog drugog razloga. Zato se na drugi način nazivaju “incidentalome”. Najčešći maligni tumori nadbubrežne žlezde su tumori koji su metastazirali krvotokom iz drugih delova tela na nadbubrežnu žlezdu. Nekoliko različitih vrsta tumora može da se proširi na nadbubrežnu žlezdu: melanom, rak pluća ili rak dojke. Nadbubrežne žlezde su četvrtopo redu, najčešće mesto u telu gde tumori metastaziraju, nakon pluća, jetre i kostiju.
Karcinom srži nadbubrežne žlezde se retko sreće. Češći su karcinomi koji nastaju u kori žlezde, i nazivaju se nadbubrežni kortikalni karcinomi. Ovi karcinomi mogu da luče višak steroidnih hormona i zato se nazivaju funkcionalni, ili da ne luče hormone pa se nazivaju nefunkcionalni. Najčešći karcinom koji se javlja u nadbubrežnoj žlezdi se naziva feohromocitom. Kod dece, maligni tumor nadbubrežne žlezde koji se često sreće se naziva neuroblastom.
Ostale vrste tumora nadbubrežne žlezde se mogu javiti, kao što je limfoma, međutim, ovi slučajevi su retki.

 

 

Miomi su benigni tumori, koji potiču od mišićnih ćelija materice i koji nemaju mogućnost daljeg širenja i metastaziranja. Svojim rastom miomi mogu da pritiskaju okolne strukture i remete njihovu funkciju. Ne zna se tačno šta dovodi do nastanka mioma, ali se zna da hormon estrogen utiče na rast mioma.
Mnogi miomi nemaju simptome, čak više od 70% njih. Miomi koji su bez simptome se otkrivaju slučajno, na rutinskom pregledu. Simptomi mioma mogu biti različiti po intenzitetu što zavisi od veličine mioma, njegove lokalizacije, promenama unutar njega i da li je prisutna trudnoća kod žene.Simptomi mioma materice su sledeći.
-Obilno menstrualno krvarenje, krvarenje van ciklusa, bolne menstruacije.
-Bol i napetost u donjem delu stomaka zbog pritiska mioma na strukture u materici.
-Zbog čestih i obilnih krvarenja javlja se anemija koja je uporna i teško se leči. Javljaju se zamaranje, bledilo, lupanje i preskakanje srca.
-Javlja se nelagodnost u donjem trbuhu i nadimanje.
-Zbog pritiska na debelo crevo javlja se zatvor i otežano pražnjenje stolice.
-Učestalo i bolno mokrenje zbog pritiska mioma na bešiku i mokraćne kanale.
-Ukoliko je tumor veliki i pritiska neku veliku venu, javlja se venski zastoj ,tromboza, otoci nogu.
-Bolni odnosi ako je miom na nezgodnom mestu.
Neplodnost i problemi sa začećem se često sreću, čak 10% neplodnosti nastaje zbog mioma. Nakon odstranjenja mioma čak 40% žena zatrudni.
-Spontani pobačaji se takođe javljaju kao komplikacija mioma, koji može da mnogo poraste u drugom itrećem trimestru trudnoće i izazove prevremeni porođaj ili spontani pobačaj.

 

Najčešći benigni tumor očnog živca je gliom očnog živca. U pitanju je benigni tumor koji nastaje na strukturama očnog živca. Tumorska masa može da zahvati samo očnu jabučicu ili da zahvati i udaljene strukture koje se nalaze blizu optičkog centra u kori velikog mozga.
Gliomi očnog živca se mogu podeliti u dve grupe, one koji se javljaju kod dece i koji su benigniji po prirodi od onih koji se javljaju kod odraslih i koji su često fatalni i pored adekvatnog lečenja.
Simptomi glioma očnog živca su:
– postepeno slabljanje vida
-izbočenost očnih jabučica, egzoftalmus.
-glavobolja.
-mučnina i povraćanje usled povećanja intralobanjskog pritiska.
-kod brzorastućih tumora javlja se potpuno slepilo na zahvaćenom oku.
-obično se javljaju jednostrano, ređe bivaju zahvaćena oba oka.
-kod zahvatanja moždanih struktura prognoza je lošija.
Dijagnoza se postavlja na prvom mestu anamnezom, neurološkim i oftalmološkim pregledom. Definitivna dijagnoza se postavlja na osnovu rendgena lobanje, skenera i magnetne rezonance.
Lečenje koje je najuspešnije je hirurško odstranjivanje glioma u potpunosti. Kod glioma očnog živca kod kojih nije moguće odstranjenja tumora u potpunosti, primenjuje se zračna terapija.

Svaka novostvorena masa u lobanjskoj duplji koja napreduje i raste, utiče na moždano tkivo tako što ga razara, zamenjuje ili potiskuje. Ranije ili kasnije to dovodi do porasta pritiska u lobanji i javljaju se simptomi i znaci intrakranijalnih tumora.
Kao najčešćim opštim znacima intralobanjskih tumora se navode: glavobolja, povraćanje i promene na očnom dnu u vidu zastojne papile.

Glavobolja kod intrakranijalnih tumora može nastati zbog pritiska ili rastezanja struktura koje su osetljive na bol. To su tvrde moždane opne, venski sinusi, arterije na bazi mozga, moždani živci koji su osetljivi na bol. Glavobolja kao simptom se nešto ranije javlja kod tumora u zadnjoj lobanjskoj jami, često je pulsirajućeg karaktera ili žarenja. Postepeno se pojačava i najvjše je izražena u ranim jutarnjim satima i ponekad se javlja i u toku noći. Glavobolja se pojačava pri nekim aktivnostima: fizička aktivnost, kašalj, kijanje, naprezanje… U početku rasta tumora narvni sistem, svojim kompenzatornim mehanizmima, dozvoljava latentnu fazu tj. fazu adaptacije moždane mase na otok, što se klinički manifestuje periodičnim napadima glavobolje, kao i njenim intenzitetom i trajanjem. Nakon prestanka perioda adaptacije i nastajanja difuznog otoka mozga, glavobolja postaje difuzna i kontinuirana, tokom celog dana.

Promene na očnom dnu ili takozvana zastojna papila nastaje zbog zastoja krvi u venama očnog dna usled porasta intrakranijalnog pritiska. Zastojna papila se javlja vrlo rano kod tumora malog mozga, ali i kod drugih poremećaja u lobanji.

Povraćanje je jedan od najčešćih znakova intrakranijalnih tumora i javlja se u jutarnjim časovima. Nastupa naglo, u vidu mlaza, bez nagoveštavajuće mučnine.
Epileptični napadi su čest simptom, javlja se prvi put u životu pacijenta, sa gubitkom svesti, grčevima, penom na ustima, ugrizom jezika i spontanim mokrenjem. Može se javiti i u obliku suženja svesti, sa grčevima mišića jedne ruke ili noge ili sa grčevima mišića lica.
U ostale simptome i znake intrakranijalnih tumora spadaju: nesigurnost pri hodu, gubitak ravnoteže, vrtoglavica, poremećaj intelekta ( zanesenost, tupost, usporenost misli, pospanost, depresija), poremećaj pulsai, krvnog pritiska, ritma disanja…