stitnaAdenomi štitaste žlezde su benigni tumori, obično ih slučajno otkrije lekar na pregledu ili sam pacijent. Karakteriše ih benigni tok sa kliničkom slikom eutireoze i znatno ređe hipertireoze. Adenomi štitaste žlezde su 3 do 4 puta češći kod žena nego kod muškaraca.
Adenomi štitaste žlezde su malene formacije, veličine 3 do 4 cm u promeru, redak je istovremeni nalaz dva ili više adenoma. Nemaju intenzivan rast, ne prodiru u limfne žlezde i krvne sudove i ne metastaziraju.
Razlikuju se tri glavne grupe adenoma:
folikularni (embrionalni, fetalni, mikrofolikularni, makrofolikularni).
papilarni.
-adenom građen od Hürthelovih ćelija.
Stručnjaci smatraju da su papilarni adenom i adenom Hürthelovih ćelija ustvari karcinomi niskog stupnja maligniteta.
Adenomi štitaste žlezde rastu sporo i dugo, ne prave upadljive simptome, a adenom koji je promera manjeg od 1 cm se često ne može ni palpirati. Obično su bezbolni, čvrste konzistencije, glatke površine, nisu fiksirani ni prema koži ni prema podlozi. Limfni čvorovi nisu povećani. Ponekad se javlja krvarenje unutar tumora što dovodi do oslobađanja hormona štitaste žlezde u cirkulaciju, dajući sliku subakutnog tireoditisa. Proces se često spontano smiri , unutar tumora može ostati šupljina ili fibroza tumora.
Adenomi štitaste žlezde su uglavnom eutireoidni, a klinička slika autonomnog toksičnog adenoma varira od simptoma vegetativne distonije i psihoneuroze do slike hipertireoze. Posebu pažnju treba obratiti na poremećaje ritma ili na pojavu srčane dekompenzacije, čiji se pravi uzrok ne zna ako se previdi toksični adenom.
Prognoza benignih tumora štitaste žlezde je dobra, a smetnje koje stvaraju mogu se uspešno otkloniti.
Mirni netoksični čvorovi mogu se lečiti supresivnom terapijom hormona štitaste žlezde, ali retko potpuno nestanu na taj način. Kod sumnjivog citološkog nalaza, indikovan je hirurški zahvat.

miomi materice i rizici

Miomi materice su benigni tumori koji potiču iz materičnog tkiva. Iako se sastoje od istih glatkih mišićnih vlakana kaoi i zid materice (miometrium), tkivo mioma je mnogo gušće od normalnog miometriuma. Miomi materice su obično okrugli.

Ne  znam sa sigurnošću zbog čega se razvijaju ovi tumori. Genetske abnormalnosti, promene u ekspresiji faktora rasta (proteini u telu koji usmeravaju brzinu i stepen ćelijske proliferacije), abnormalnosti u vaskularnom (krvnim sudovima) sistemu i odgovor  tkiva na povredu, su sve faktori koji mogu da igraju ulogu u razvoju mioma.

Porodična anamneza je ključni faktor, jer često postoji problem sa miomima kod žena u istim porodicama. Rasa takođe igra ulogu u nastanku mioma. Žene afričkog porekla imaju dva do tri puta veće šanse da razviju miome od žena drugih rasa. Kod žena afričkog porekla miomi nastaju u mlađem dobu i mogu imati simptome već u svojim 20-im, za razliku od žena sa Kavkaza sa miomima, kod kojih se simptomi obično javljaju tokom 30-ih i 40-ih godina života. Trudnoća i uzimanje oralnih kontraceptiva može smanjiti rizik od razvoja mioma. Miomi nisu zabeleženi kod devojčica koje nisu ušle u pubertet, ali i adolescentkinje retko razvijaju miome. Drugi faktori koje istraživači dovode u vezu sa povećanim rizikom od pojave mioma je prva menstruacija pre 10-te godine, konzumiranje alkohola (naročito piva), infekcije materice i povišen krvni pritisak (hipertenzija).

Ustanovljeno je da estrogen stimuliše rast mioma u mnogim slučajevima. Tokom prvog tromesečja trudnoće, oko trećina mioma će se uvećati, a zatim smanjiti nakon porođaja. U principu, miomi imaju tendenciju da se smanjuju posle menopauze, ali menopauzalna hormonska terapija može prouzrokovati da promene istraju.

Generalno, ovi tumori su prilično česti i javljaju se kod oko 70 % do 80% svih žena generativne dobi. Većinu vremena, miomi materice ne izazivaju simptome ili probleme, ali žena sa miomima je obično svesna njihovog prisustva.

Kako se manifestuje prisustvo mioma?

Većina žena sa miomima materice nema nikakve simptome. Međutim, abnormalno krvarenje je najčešći simptom mioma. Ako su tumori blizu materične sluzokože (endometrijum) ili ometaju protok krvi u endometrijumu, mogu izazvati poremećaje ciklusa, bolne menstruacije, duge cikluse ili sitna krvarenja između menstruacija. Žene sa obilnim krvarenjem zbog mioma mogu razviti deficit gvožđa ili anemiju. Miomi materice koji degenerišu ponekad mogu izazvati ozbiljan, lokalizovan bol.

Miomi takođe mogu izazvati niz simptoma u zavisnosti od njihove veličine, lokacije unutar materice i od  blizine susednih karličnih organa. Veliki miomi mogu izazvati:

  • Osećaj pritiska
  • Bol u karlici
  • Pritisak na bešiku sa čestim mokrenjem ili onemogućeno mokrenje
  • Pritisak na rektum sa bolnom ili otežanom defekacijom.

Iako miomi ne ometaju ovulaciju, neke studije ukazuju na to da oni mogu uticati na plodnost i biti uzrok rizične trudnoće. Posebno su submukozni miomi, koji deformišu materičnu duplju, povezani sa problemima sa začećem. Miomi mogu biti uzrok ponavljanih pobačaja. U ovim slučajevima, ukoliko se miomi ne uklone, žena ne može održati trudnoću.

miomi materice

Da li netretirani miomi materice predstavljaju opasnost?

U najvećem broju slučajeva, miomi materice koji ne izazivaju probleme, ne moraju se lečiti. U nekim slučajevima, čak i miomi koji ne uzrokuju simptome zahtevaju uklanjanje ili barem pažljivije praćenje. Brz rast je razlog da se pažljivije prate, jer retka forma malignog mioma (leiomiosarkom), obično je brzo rastući tip tumora i ne može se razlikovati od benignog mioma ultrazvukom, MR-om ili drugim vizuelizacionim metodama. Međutim, ova vrsta tumora javlja se u manje od 1% mioma materice.

Drugi rizik koji nose netretirani miomi je da ponekad mogu da porastu do veličina koje na kraju izazivaju značajne simptome i zahtevaju uklanjanje. Ukoliko miomi postanu dovoljno veliki, operativno uklanjanje može postati teško i rizično.

tumori usne duplje i orofarinksa

Tumori usne duplje, ili oralni tumori, su promene (izrasline) koje se razvijaju u ustima(usnoj duplji). Orofaringealni tumori počinju u orofarinksu, što je deo grla odmah iza usne duplje.

Usna duplja (usta) i orofarinksa (grlo)

Usna duplja obuhvata usne, unutrašnji zid usana i obraza (sluzokože),  zube, desni, prednje dve trećine jezika, pod usta – ispod jezika, kao i koštani krov usta (tvrdo nepce). Područje iza umnjaka (nazvan retromolarni trigonum) može biti uključen kao deo usne duplje, iako se često smatra delom orofarinksa.

Orofarinks počinje gde se usna duplja završava. On obuhvata bazu jezika (zadnju trećina jezika), meko nepce (zadnji delu krova usta), krajnike i bočne i zadnji zid ždrela.

Tumori i izrasline u usnoj duplji i orofarinksu

Mnogi tipovi tumora (abnormalne izrasline ćelija), mogu da se razviju u usnoj šupljini i orofarinksu. Dele se u 3 opšte kategorije:

  • Benigne ili nekancerogene izrasline, koje ne vrše invaziju drugih tkiva i ne šire se na druge delove tela .
  • Bezopasne izrasline iz kojih se kasnije mogu razviti maligne promene. One su poznate kao prekanceroza stanja.
  • Maligni tumori koji mogu vršiti invaziju okolnih tkiva i širiti se na druge delove tela.

Benigni tumori

  • Eozinofilni granulom
  • Fibrom
  • Granularni tumor
  • Keratoacantom
  • Leiomiom
  • Osteohondrom
  • Lipom
  • Švanom
  • Neurofibrom
  • Papilom
  • Condiloma acuminatum
  • Verukozni ksantom
  • Piogeni granulom
  • Rabdomiom
  • Odontogeni tumori (tumori koji počinju u tkivu iz koga se formiraju zubi)

Benigni tumori se mogu razviti od raznih vrsta ćelija i imaju različite uzroke. Neki od njih mogu da izazovu probleme, koji najčešče nisu opasni po život. Uobičajeni tretman za ove vrste tumora je hirurgija, koji ih u potpunosti uklanja, sa malom verovatnoćom da se tumor ponovo javi  ili vrati.

Prekancerozna stanja – leukoplakija i eritroplakija

Leukoplakija i eritroplakija su izrazi koji se koriste da opišu određene vrste abnormalnosti tkiva koje se mogu videti u ustima ili grlu:

  • Leukoplakija je bela ili siva promena.
  • Eritroplakija je ravna ili blago uzdignuta, crvena oblast koja često krvari na iritaciju.
  • Eritroleukoplakija je promena sa crvenim i belim poljima.

Vaš stomatolog može biti prva osoba koja će uočiti ove bele ili crvene zone. Promene mogu biti maligne, mogu biti prekancerozno stanje zvano displazija ili mogu biti relativno bezopasane promene .

Displazija se ocenjuje kao blaga, umerena ili teška , na osnovu toga koliko tkivo izgleda abnormalno pod mikroskopom. Stepen displazija pomaže da se predvidi kolika je verovatnoća da se iz te promene razvije maligno oboljenje ili da se u potpunosti povuče nakon tretmana. Na primer, teška displazija češće razvija karcinom, dok se blaga displazija povlači u potpunosti.

Najčešći uzroci leukoplakije i eritroplakije su cigarete i duvan. Neuklapanje proteze koja pravi iritaciju jezika ili unutrašnje strane obraza takođe može izazvati ove promene. Ali ponekad, ne postoji nikakav  očigledni uzrok. Displazija se često povlači ako je uzrok uklonjen.

Biopsija je jedini način da se sazna zasigurno da li područje leukoplakije ili eritroplakije sadrži displastične (prekancerogene) ćelije ili maligne ćelije.

Većina slučajeva leukoplakije ne prerasta u malignitet. Međutim, neke leukoplakije su ili kancerogene kada se otkriju ili imaju prekancerozne promene koje se kasnije mogu razviti u karcinom ako nisu pravilno tretirane.

Eritroplakija i eritroleukoplakija nastaju ređe, ali su obično ozbiljnije promene. Biopsija pokazuje da većina ovih crvenih lezija ima displastične ili maligne ćelije ili se kasnije iz njih razvija karcinom.

Međutim, važno je napomenuti da se većina malignih tumora ne razvija iz prethodnih lezija (bilo leukoplakija ili erithroplakija).

Maligni tumori usne duplje i orofarinksa

Nekoliko tipova malignih tumora može se razviti u ustima ili grlu.

Karcinom skvamoznih ćelija

Više od 9 od 10 karcinoma usne duplje i ždrela su karcinomi skvamoznih ćelija, koje normalno čine sluzokožu usta i grla.

Najranija forma karcinoma skvamoznih ćelija se zove karcinom in situ, što znači da su maligne ćelije  prisutne samo u epitelu. Kod invazivnog karcinoma skvamoznih ćelija,  maligne ćelije prisutne su i u dubljim slojevima usne duplje ili orofarinksa.

Verukozni karcinom

Verukozni karcinom je vrsta karcinoma skvamoznih ćelija koja čini manje od 5 % svih oralnih karcinoma. Sporije raste, retko se širi na druge delove tela, ali može duboko da uraste u okolno tkivo.

Ako se promene ne tretiraju,  karcinom skvamoznih ćelija može da se razvije unutar pojedinih verukoznih karcinoma. Iz ovog razloga, verukozne karcinome treba odmah ukloniti, zajedno sa širim poljem okolnog, normalnog tkiva.

Karcinom manjih pljuvačnih žlezda

Karcinomi manjih pljuvačnih žlezdi se mogu razviti u žlezdama sluzokože usta i grla. Postoji nekoliko tipova karcinoma manjih pljuvačnih žlezdi, uključujući adenoidno cistični karcinom, mukoepidermoidni karcinom i polimorfni adenokarcinom niskog stepena.

Limfomi

Krajnici i baza jezika sadrže tkiva imunog sistema (limfoidna tkiva), u kojima se mogu razviti limfomi.

karcinom larinksaGrkljan(larinks) je organ koji proizvodi glas, u njemu se nalaze glasne žice. Nalazi se u vratu, iznad otvora traheje (dušnika) i oneomogućava da hrana i tečnost ulaze u dušnik.

Većina karcinoma larinksa razvija se iz pljosnatih ćelija koje se nazivaju skvamozne ćelije, a koje su deo epitela. Karcinom koji počinje u ovom sloju ćelija zove se karcinom skvamoznih ćelija.

Većina karcinoma skvamoznih ćelija larinksa počinje kao pre -kancerozno stanje koje se naziva displazija. Kada se gleda pod mikroskopom, ove ćelije izgledaju abnormalno ali ne kao ćelije raka. Većina displazija ne prelazi u karcinom. Često se gubi bez ikakvog tretmana, posebno ako je uzrok ( kao što je pušenje ) eliminisan. Većina pre-kanceroznih promena grkljana ne izazivaju simptome, sem onih na glasnim žicama.

Displazije ponekad napreduju do promene koja se zove karcinom in situ (CIS). Ćelije karcinoma su samo u epitelu larinksa, nisu zahvatile dublje slojeve ili se proširile na druge delove tela. CIS je najraniji oblik karcinoma. Većina CIS se može izlečiti, ali ako se ne leče, mogu se razviti u invazivni karcinom skvamoznih ćelija koji će uništiti okolna tkiva i proširiti se na druge delove tela.

Znaci i simptomi karcinoma laringsa

Promuklost ili promene glasa

Karcinom larinksa koji nastaje na glasnim žicama često izaziva promuklost ili promene glasa. Ovaj znak bolesti omogućava otkrivanje karcinoma u veoma ranoj fazi. Ljudi koji imaju glasovne promene (kao što je promuklosti ) koje se ne poboljšavaju u roku od 2 nedelje moraju posetiti lekara radi dodatnih analiza.

Kod karcinoma koji ne počinju na glasnim žicama, promuklost se javlja tek  kada se karcinom proširi i na glasne žice. U pojedinim slučajevima bolest se otkriva tek kada karcinom zahvati limfne čvorove i osoba primeti rastuću masu u vratu.

Drugi simptomi

Karcinom koji se razvija iznad glasnih žica ( supraglottis ), ispod glasnih žica ( subglottis ) ili u hipofarinksu obično ne izaziva glasovne promene, pa se samim tim češće otkriva u kasnijim fazama.

Simptomi ovih karcinoma mogu biti:

  • Upala grla koja duže traje
  • Konstantan kašalj
  • Bol prilikom gutanja
  • Otežano gutanje
  • Bol u uhu
  • Problemi sa disanjem
  • Gubitak težine
  • Masa u vratu ( zbog širenja malignih ćelija na obližnje limfne čvorove )

Mnogi od ovih simptoma češće mogu biti uzrokovani drugim bolestima larinksa ili okolnog tkiva. Ipak, ako imate bilo koji od ovih simptoma , veoma je važno da ih prijavite lekaru,  da se uzrok pronađe na vreme i tretira ako je potrebno.

Može li se karcinom larinksa otkriti na vreme?

Skrining je testiranja ljudi koji nemaju simptome u cilju otkrivanja karcinoma u ranom stadijumu bolesti kada se očekuje bolji odgovor na primenjeni tretman.

Za sada ne postoji jedinstven test za karcinom grkljana. Dijagnoza ovog oboljenja se teško postavlja bez kompleksnih testova.

Ipak, veliki broj slučajeva karcinoma larinksa se mogu otkriti na vreme. Oni obično stvaraju simptome, kao što su glasovni promene. Razgovarajte sa svojim lekarom ako imate bilo koji od pomenutih simptoma. Mnogi od simptoma bolesti  grkljana su češće uzrokovani manje ozbiljnim, benignim ( ne- kancerogenim ) stanjima, pa čak i karcinomima drugih lokacija. Ipak, važno je da se kod lekara ustanovi šta izaziva simptome. Ako je ranije postavljena dijagnoza, na vreme se može tretirati promena i lečenje može biti uspešnije.

Tumori-bubrega-velikaTumor bubrega je treći po učestalosti tumor urinarnog sistema, nakon tumora bešike i prostate. Oteževajuća činjenica je ta da tumor bubrega može da naraste i do nekih 20 centimetara i da pri tome nema simptome ili su simptomi koji se jave blagi i nespecifični.  Kada bi se bolest otkrila na vreme, izlečenje je moguće u preko 80 % slučajeva tumora bubrega. U ranom otkrivanju tumora bubrega presudna je rana dijagnostika koja se omogućava preventivnim pregledima kod urologa, jednom godišnje.
Simptomi tumora bubrega su, ukoliko se jave oskudni i nespecifični, poput neobjašnjivog skoka temperature i groznice. Retko se javlja krv u mokraći.
Ultrazvukom se kao jednostavnom dijagnostičkom metodom u gotovo 100 % slučajeva može otkriti tumor bubrega. Često je dovoljan samo pregled kao uvod u dalju dijagnostiku koja podrazumeva laboratorijske analize, uzimanje podataka o pacijentu i odluku o definitivnom lečenju. Da bi se donela definitivna odluka o lečenju tumora bubrega potrebno je uraditi skener, magnetnu rezonancu i renovazografiju. tj ciljano snimanje bubrega sa kontrastom da bi se procenilo da li se radi o malignom ili benignom tumoru, kakav je odnos tumora prema krvnim sudovima. Na osnovu tih podataka se donosi odluka o vrsti operacije, da li da se obavi parcijalna operacija kada se odstranjuje samo tumor ili je potrebno odstraniti ceo bubreg sa tumorom. Olakšavajuća okolnost pri određivanju opsežnosti operacije je ta da je bubreg parni organ. Tako, i da se u slučaju malignog tumora operacijom odstrani ceo bubreg, time život pacijenta nije ugrožen, jer je život moguć i sa samo jednim ovim organom.
Ukoliko se tumor bubrega otkrije na vreme, pravovremenom hirurškom intervencijom u 80% slučajeva je moguće potpuno izlečenje, a dodatna hemioterapija i radioterapija nisu potrebne. U suprotnom, ako se sa pravovremenom dijagnozom zakasni, pri tome ne pomaže ni hirurška intervencija, kao ni radioterapija i hemoterapija.
Osim klasičnim operativnim zahvatima, tumor bubrega je moguće ukloniti i laparaskopskom hirurgijom. Na žalost, nije usamljen slučaj da hirurzi tokom operacije tumora bubrega izvade i onaj jedini funkcionalni bubreg, što znači da život pacijenta dalje nije moguć bez hemodijalize.
Tumori bubrega se u današnje vreme javljaju i zbog produženog životnog veka stanovništva. Ako se uzme u obzir da je početkom 20. veka prosečan ljudski vek bio 50, a sada je 76 godina. Porast oboljevanja od malignih bolesti može da se veže za starenje populacije, dok kod mladih to nije slučaj. Medicina se trudi da tih 30 godina produženog života bude kvalitetno i da ljudi i u starosti žive kvalitetno.
Tumori bubrega veoma često nemaju simptome. Ako pacijent dolazi na pregled zbog bola, pojave krvi u mokraći, temperature, to ponekad može da bude kasno. Zbog toga su bitni preventivni pregledi kod urologa jednom godišnje, nakon 50. godina starosti, čak i kada nema nikakvih simptoma. Jednom godišnje je potrebno uraditi ultrazvuk stomaka, urotrakta i bubrega.
Rano otkrivanje tumora bubrega je najvažniji čin u lečenju ove opake bolesti. Adjuvantna terapija, hemoterapija i radioterapija, nikad ne predstavljaju izlečenje kad se radi o tumorima bubrega, već samo zalečenje. Drugim rečima, pravovremena dijagnoza je jedina šansa za izlečenje malignog tumora bubrega.