Posts

Razvoj tumora u organizmu čoveka inicijalno je povezan sa nakupljanjem grešaka u genetskom materijalu, posebno u genima koji kontrolišu rast i deobu ćelija.

Geni nose instrukcije za stvaranje svih proteina koji utiču na funkcionisanje ćelija. Promene u genima mogu da uzrokuju poremećaj funkcije ovih proteina, pa tako, vremenom, kako se greške nakupljaju, postoji mogućnost razvoja tumora. Neki od karcinogena (faktora koji uzrokuju pojavu tumora) mogu da poremete funkciju proteina koji regulišu oporavak ćelija nakon oštećenja.

Greške u genima koje povećavaju rizik za nastanak karcinoma mogu da budu nasleđene od roditelja, ukoliko se ovo oštećenje nalazi u reproduktivnim ćelijama (jajne ćelije i spermatozoidi).

Promene u genima koje dovode do karcinoma mogu da nastanu i u toku života čoveka, kao posledica delovanja različitih faktora (slobodni radikali, toksične kancerogene materije i sl.). Ove greške u genima koje nastanu nakon začeća nazivaju se somatske genske mutacije.

Postoji veliki broj mogućih promena DNK. Bilo kako da nastanu, ove promene DNK uzrokuju poremećaj normalnog stvaranja ili funkcije ćelija. Uobičajeno je da svakodnevno nastane određen broj “promenjenih” ćelija, ali ih, u normalnim uslovima naš imunološki sistem ukloni. Ukoliko postoji problem u uklanjanju ovih promenjenih ćelija, ili ukoliko one nastaju u mnogo većem broju od onog koji naš imunološki sistem može da kontroliše, vremenom dolazi do njihovog nakupljanja i pojave tumora.

Ćelije tumora mogu da se manje ili više razlikuju od ćelija od kojih su inicijalno nastale. Tako, nekada se lako može patohistološkim pregledom ustanoviti vrsta tumora, odnosno poreklo. U nekim situacijama, promene genskog materijala su takve da su tomorske ćelije skoro potpuno nediferencirane, što onemogućava njihovo prepoznavanje.

Poznavanje mogućih genskih promena i identifikacija gena čije prisustvo može da znači pojavu tumora ima veliki značaj u proceni rizika za nastanak tumora kod ljudi. Tako, ukoliko se dokaže prisustvo gena koji npr. nose povećan rizik za razvoj karcinoma dojke, redovnim pregledima se može blagovremeno otkriti prisustvo bolesti u ranoj fazi, kada su mogućnosti za lečenje najveće.

Takođe, genskim analizama tumorskih ćelija moguće je raditi na ciljanoj terapiji za lečenje tumora, sa što manje neželjenih efekata.

Karcinom nastaje kao posledica promena u DNK ćelije. Neke od ovih promena mogu da se naslede od roditelja, dok se neke dešavaju usled izloženosti štetnim agensima iz okruženja.

Faktora iz okruženja ima veoma mnogo, a neki od najčešće pominjanih su:

  • Navike i stil života (ishrana, pušenje, fizička aktivnost i dr.)
  • Izloženost faktorima sredine: ultravioletno zračenje, radon, infektivni agensi)
  • Medicinski tretmani (radiološki pregledi, hemoterapija, zračna terapija, imunosupresivna terapija)
  • Kancerogene materije u radnoj sredini
  • Kancerogene materije u domaćinstvu

Kancerogene materije (kancerogeni, karcinogeni) su one materije čijim delovanjem dolazi do razvoja karcinoma. Neki od karcinogena ne utiču direktno na DNK, već drugim procesima dovode do maligne promene. Npr. Neki kancerogeni dovode do bržeg razmnožavanja ćelija. Sa većom učestalošću ćelijskih deoba povećava se i mogućnost nastanka genskih mutacija.

Karcinogeni ne izazivaju uvek i u svakom slučaju karcinom. Uglavnom je potrebno da čovek u dužem vremenkskom periodu bude izložen dejstvu visoke koncentracije kancerogena. Čak i tada, možemo da kažemo da postoji veliki rizik za nastanak karcinoma, a ne i da će se karcinom sigurno javiti, zato što na pojavu karcinoma utiču i mnogi drugi faktori (stanje imuniteta, postojanje drugih bolesti i poremećaja).

Kako se otkrivaju kancerogeni?

Utvrđivanje kancerogenog dejstva neke materije nije jednostavno. Kako je neetički ispitivati dejstvo neke materije za koju očekujemo da će imati kancerogeno dejstvo direktno na ljudima, koriste se neke druge metode koje ne mogu uvek da daju jasne rezultate.

Laboratorijska istraživanja

Istraživanja na ćelijskim linijama u laboratorijama mogu da daju velike količine informacija o delovanju različitih materija. Iako se laboratorijskim istraživanjima ne može 100% sigurno predvideti da li će neka materija izazvati karcinom kod ljudi. Većina supstanci koja se istražuje, u loboratorijskim uslovima se primenjuje u značajno većoj koncentraciji u odnosu na prosečnu koncentraciju kojoj ljudi bivaju izloženi u svakodnevnim uslovima. Što se tiče istraživanja na životinjama, rezultati takođe ne moraju da budu isti kada se jedna posmatrana supstanca primenjuje u velikoj koncentraciji u toku ispitivanja sa rezultatima dugotrajne izloženosti niskoj koncentraciji kod čoveka.

Pored toga, nekada se može razlikovati I put unosa štetnih materija, pa tako, rezultati neće biti isti ukoliko se kao put unosa uzima inhalacija, u odnosu na rezultate istrađivanja kada se kao put unosa koristi ingestija (oralni put unosa).

Bez obzira na vrstu istraživanja, većina rezultata dobijenih u laboratorijskim uslovima ima praktični značaj. Tako, ukoliko se istrađivanjem na ćelijskim linijama ili životinjama dokaže da neka materija ima kancerogeno dejstvo, može se računati da i kod ljudi koji su izloženi dugotrajnom dejstvu te materije postoji povećan rizik za razvoj bolesti.

Materije za koje se dokaže da imaju kancerogene osobine dodaju se na listu faktora rizika koje treba izbegavati u cilju prevencije različitih vrsta karcinoma.

Neki od primera potencijalnih kancerogena su:

  • Acetaldehid (iz alkoholnih napitaka)
  • Aflatoksin (toksin koji produkuju neke vrste gljivica)
  • Azbest (u svim oblicima)
  • Benzen
  • Kadmjum
  • Dietilstilbestrol
  • Estrogeni
  • Epštajn-Barov virus
  • Formaldehid
  • Hepatits B i C virus
  • Humani papiloma virus
  • Nitrati i nitriti (konzervansi koji imaju široku primenu u konzervisanju mesa i mesnih produkata)
  • Polivinilhlorid
  • Duvanski dim (ogroman broj supstanci sa štetnim dejstvom)

Ovo su samo neki od potencijalnih faktora rizika. Svakako, izloženost ovim materijama ne znači sigurno oboljevanje, ali nije na odmet da se izbegne dugotrajna izloženost.